Sebe uvijek nosimo sa sobom!
Ljubljeni svi!
Protekla četiri dana provela sam u Beogradu.
Povod putovanja bila je posjeta mojoj dragoj prijateljici Marini, koja živi u Bostonu, a uskoro postaje majka!
Došla je u svoj rodni Beograd podružiti se s obitelji i prijateljima prije nego što se i službeno aktivira njena nova uloga.
A kako Marinu i mene vežu prekrasne uspomene, blagoslov dubokih razgovora i razmjena od kojih nam se duša puni, a srce širi – nisam mogla odoljeti. Morala sam ju posjetiti!
Beograd i unutarnje aktivacije
Beograd se, već drugi put u šest mjeseci, pokazao kao grad koji u meni radi određene vrste aktivacija.
U tih nekoliko dana osjećala sam se kao da sam proputovala kroz više kontinenata – gradove i države u kojima sam nekoć dobivala velike lekcije.
Kao bumerang, Beograd je sve to ponovno probudio. I donio mi prekrasna sjećanja.
Na taj način – dobila sam jasne unutarnje poruke. I odlučila ih podijeliti s vama.
U narednim danima stižu moje priče iz Beograda – svaka sa svojom porukom, u nadi da će vam služiti koliko su i meni. U nastavku slijedi prva! Uživajte! xx
Priča #1: Nebo koje poznajem
Nedavno sam sanjala prekrasan san.
Jedan jedini kadar: rozo-plavo nebo, s prošaranim, mekanim oblacima.
Nisam samu sebe vidjela u snu, ali sam znala da promatram to nebo i uživam.
Čula sam se kako izgovaram: "Kako je ovo nebo prekrasno" – i osjetila kako se divim, kako sam opuštena. Osjetila sam ogromnu slobodu i zahvalnost.
Točno sam znala gdje to nebo pripada
U snu – točno sam znala gdje ovo nebo pripada. Koja mu je lokacija.
Nema tog mjesta na svijetu pod čijim se nebom osjećam baš ovako – slobodno, nesputano, neograničeno.
Smiješna tvrdnja, “nema tog neba”, zar ne?
Jedno je nebo, pomislio bi netko...
Međutim, po osjećaju – znala sam točnu lokaciju na kojoj se ovo nebo nalazi. Lokacija koju sam puno puta posjećivala i na kojoj sam se – bez “ali” i bez “možda” – osjećala upravo tako kako sam navela.
To je bilo mjesto gdje mi je sve, ali baš sve, uvijek išlo za rukom. Jer sam bila u najvećem mogućem povjerenju. I prepuštanju.
Mirisi i asocijacije kao vremenski strojevi
Par puta mi se dogodilo da me neki miris u zraku podsjeti na to mjesto i u javi.
Momentalno me teleportira tamo.
Ali ne mjesta radi.
Već OSJEĆAJA RADI!
I svaki put me to podsjeti da taj osjećaj aktiviram u ovdje i sada.
Dok god isti intenzitet ne osjetim bilo gdje – pod bilo kojim nebom!
Lokacija nije važna. Osjećaj jest.
Lokacija je, zapravo, zapravo – potpuno nebitna.
Ali moje sjećanje i tijelo povezuju mogućnost tog osjećaja s tim mjestom.
Zato, kada me nešto podsjeti – bilo miris, bilo neka asocijacija – znam što mi je činiti.
Te asocijacije nisu slučajne, već su PORUKE!
Podsjetnik da prebacim fokus s misli na tijelo – i aktiviram osjećaj u sada!
Prva potvrda – u Beogradu
Nakon tog sna, to sam svakodnevno prakticirala.
A onda sam otputovala za Beograd.
Prva lokacija koju sam posjetila bio je prekrasan restoran.
Izgledao je kao da sam zakoračila u ono moje mjesto – pod onim istim nebom.
I stigla je prva potvrda: oživjela si osjećaj.
To mjesto se nacrtalo ovdje – gdje sam sada.
Nisam trebala tamo odlaziti.
I brought it here.
A moja reakcija bila je – naravno:
Kako je ovo nebo prekrasno!
Sebe nosimo sa sobom
Sebe uvijek nosimo sa sobom. Nije lokacija ta koja nas mijenja, već mi mijenjamo nju.
I zato se zapitaj:
Koje osjećaje – a potom i iskustva – aktiviraš kod sebe?
Do sljedeće priče,
Ljubim vas i želim vam najljepšu
Purple Auru
x Maria
